Motivacija sportaša

Izrazi kao što su ″motiviranost″, ″zainteresiranost″, ″motiv″, ″nagrada″ i slično toliko se često susreću u svakodnevnom okruženju, da njihovi korisnici gotovo više niti ne razmišljaju što ti izrazi u sasvim preciznom smislu riječi znače.

Što je motiv, motivacija? Kako motivirati sportaša? Zašto se i kada se treba nagraditi?

Trening, hrana, škola (studij) ili posao, spavanje, i tako opet… Tako vrhunski sportaš provodi skoro svaki svoj dan. Tada često dolazi do monotonije i ljudsko biće jednostavno ne može više živjeti tim tempom. Upravo zato postoje male, ali bitne ”stvari” koje sportaša vraćaju na životni put, razbijaju tu monotoniju i vode k cilju, tj. ostvarenju sna. Upravo ono što ih ”drži u stanju budnosti” naziva se nagrada i motiv.

Motivi su zapravo pobude koje čovjekovo djelovanje usmjeravaju prema nekom određenom cilju, održavaju to djelovanje i pojačavaju njegov intenzitet. U pojam spada i veliki broj izraza, kao npr. potrebe, porivi, želje, težnje, itd., među kojima postoje izvjesne razlike, no te razlike različiti ljudi različito doživljavaju i interpretiraju. Katkad čak i ″cilj″ može imati značenje ″motiva″: ako je netko nešto uradio radi novca kažemo da mu je novac bio ″motiv″.

Motivi se mogu podijeliti na biotičke (primarne) i stečene (sekundarne, izvedene). Najpoznatiji biotički su žeđ, glad, potreba za hladnoćom (kad nam je suviše toplo) i dr., a među stečene motive ubrajamo veliki broj društvenih potreba (potreba za društvom, za položajem u društvu, potreba ne izdati prijatelja u nevolji, itd.) i osobnih motiva (npr. jaka potreba za udovoljavanjem različitih navika). Mnogi motivi su jednim dijelom biotički, drugim dijelom stečeni (seksualni motivi odrasla čovjeka, glad, potreba za dominacijom). Neki te motive nazivaju i ″kompleksnim motivima″. Osim toga, iako osnovni motiv može biti urođen, neke karakteristike njegovog udovoljavanja često su naučene: glad je biotički motiv, ali glad za nekim jelom (tzv. apetit) je naučen. Popularna rasprava o tome da li su biotički ili stečeni motivi jači nema smisla, jer intenzitet motiva ovisi o većem broju situacionih faktora – o blizini cilja (motiv je jači što je cilj bliži), o ″stupnju lišenosti″ (stupnju derivacije) – većinom je neki motiv jači što smo mi više ili dulje lišeni da mu udovoljavamo.

Zato je u svim segmentima života, bilo da se radilo o treningu, natjecanju, poslu, školi ili studiju, potrebno imati neki motiv, znati se motivirati ili imati nekoga ili nešto što će nas motivirati.

Kada se govori o motivaciji potrebno je znati da postoje 2 vrste motivacije: unutrašnja i vanjska.

A najvažniji faktori koji podržavaju, pa i povećavaju motiviranost jesu omjer između unutarnje i vanjske motivacije.

Unutarnja (intrizična) motivacija može se definirati kao unutarnji razlog za participaciju (sudjelovanje) u nekoj aktivnosti zbog nje same, zbog uživanja koje se aktivnošću postiže, a bez namjere da se dobije neka vanjska nagrada. Dok o vanjskoj (ekstrizičnoj) motivaciji govorimo kada je participacija u nekoj aktivnosti kontrolirana vanjskim razlozima (novac, trofej, ocjene), odnosno kada bi izostanak vanjskih razloga izazvao prestanak participacije ili manji intenzitet sudjelovanja u aktivnosti.

Ljudi su češće vođeni ovim drugim tipom motivacije. Ali zapravo nisu niti svjesni da bi njihova sreća i zadovoljstvo trebala proizlaziti iz unutarnje motivacije. Ona je ta koja nas čini boljima, pametnijima, odlučnijima, spremnijima na izazove. I zato treba raditi na povečanju intrizične motivacije.

Kako motivirati sportaša?

Teorijske postavke o djelovanju niza vanjskih i unutrašnjih faktora na promjene u motivaciji prema bilo kojoj aktivnosti različiti autori pretvorili su u mnoštvo praktičnih savjeta. Tako Wainberg navodi niz savjeta kako svojim postupcima povećati, te eventualno izbjegnuti smanjivanje intrizične motivacije.

Njegovi se savjeti mogu sažeti u šest točaka:

1. Da bi se povećala intrizična motivacija potrebno je osigurati dovoljnu količinu uspješnih iskustava. Drugim riječima potrebno je okolinu organizirati tako da omogućimo doživljaj uspjeha, što će opet povećati osjećaj kompetentnosti i tako osigurati intrizični razlog participacije u obavljanu treninga.

2. Korisno je dozvoliti samima sebi prihvaćanje veće osobne odgovornosti za odluke i pridržavanja pravila.

3. Na intrizičnu motivaciju pozitivno djeluje i pohvala. I verbalna i neverbalna pohvala specijalno je važna za povećanje intrizične motivacije.

4. Intrizična motivacija je povezana i sa umijećem postavljanja realističnih ciljeva, to jest ciljeva koji se mogu dostići primjenom odgovarajuće količine napora. Dostupni ciljevi osiguravaju veći postotak uspjeha, što se onda odražava na osjećaj kompetentnosti i stoga na povećanje intrizične motivacije.

5. Budući da ljudska bića posjeduju intrizičnu potrebu za istraživanjem i stimulacijom, trening treba organizirati da variraju i sadržaj i redoslijed vježbi. Iste tipove treninga moguće je realizirati na različite načine.

6. Posljednji savjet se odnosi na još jedan od mogućih aspekata intrizične motivacije, pojam tzv. ″preplivavanja″ (flow). Wiberg je pokušao pronaći one karakteristike zadataka ili cijele aktivnosti koje uvjetuju potpunu uronjenost, apsorbiranost aktivnošću (flow). Osnovne karakteristike takvih aktivnosti su stalni izazov sposobnostima i drugim mogućnostima pojedinca, te prilagođenost zahtjeva aktivnosti svim mogućnostima pojedinca. Ukoliko je aktivnost prelagana, izostat će kvaliteta izazova, pa će se javiti dosada; ukoliko je aktivnost preteška, vjerojatno će se javiti aksioznost. Dakle, korisno je naći stanje u kojem sportaš ne primjećuje ništa drugo, osim same igre i samo zadatka, stanje u kojem je potpuno obuzet aktivnošću koju čini.

Bilo da ste trener ili sportaš, nadam se da će Vam ovo pomoći u svakodnevnom životu i učiniti ga drugačijim.

Živite svoj san, a neka vam motiv bude taj koji će Vam pomoći da ga i oživite!

Literatura

Vukasović, A. (1995). Pedagogija. Alfa, Hrvatski katolički zbor, Zagreb
Kauss, D. (2001). Mastering your inner game. Human genetics, Illinois, USA
Benson, N. (2002). Psihologija za početnike. Naklada slap, Zagreb
Andrilović, V., Čudina-Obradović, M. (1994). Osnove opće i razvojne psihologije. Školska knjiga, Zagreb
Zarevski, P. (1994). Psihologija pamćenja i učenja. Naklada slap, Zagreb
Orlick, T. (1999). Mentalni trening za sportaše. Gopal d.o.o, Zagreb